U nedjelju 21.12.20205.godine okupili smo se u mjestu Luke-Trnovo kod spomen oiblježja poginulim pripadnicima Armiej RBiH u operaicji “Koverat” da bi odali počast našim šehidima, gazijama koji su u decembru 1992. godine ostavili sunce Hercegovine da bi pokušali Sarajevu darovati izlaz iz obruča u kojem se nalazio glavni grad. Ovom obilježavanju i ove godine prisustvovao ej veliki borj preživjelih saboraca i porodica šehida ove operacije iz Konjica, Jablanice, Mostara, Stoca i drugih mjesta.
Riječi su slabe. Preslabe za ono što bi trebalo reći povoodk ovog sjećanja. Mnogo toga o toj operaciji najbolje znaju oni koji su bili u njoj. Oni koji su ostavili sunce Hercegovine i zagazili u snijeg Igmana i Trebevića. Oni koji su ostali tamo. I oni koji su se vratili.
Koverat. Dugo pripremana operacija. Do tada najozbiljniji pokušaj deblokade opkoljenog Sarajeva. Četiri stotine boraca. Svi dobrovoljci. Ljudi iz Hercegovine koji su krenuli ka gradu koji im nije bio dom, ali jeste bio – imperativ.
I to je ono što moramo razumjeti. To je bila 1992. godina. Mnogi od nas još nisu ni shvatili razmjere agresije. Ne samo mi, obični ljudi – čak ni svi borci nisu razumjeli prirodu onoga što dolazi. Bili smo zatečeni. Zbunjeni
A onda, usred tog kaosa, ovih četiri stotine ljudi kažu: Idemo.
Ne znaju koliko će ih se vratiti. Ne znaju šta ih čeka. Sarajevo je daleko, u magli, iza neprijateljskih linija koje ne poznaju milost. Ali kažu: Idemo.
Jer Sarajevo je – moralo. Nije bilo pitanje da li ima smisla, da li je izvodljivo, da li će uspjeti. Bilo je samo pitanje: Ko će?
I oni su rekli: Mi.
Napustili su svoje kuće. Ostavili sunce Hercegovine. Krenuli kroz snijeg Igmana. Peli se uz Trebević. Svaki korak dalje od topline. Svaki korak bliže smrti.
Pedeset i jedan njih ostao je tamo. Pedeset i jedna duša koja više nije sišla niz tu planinu. I još sedamnaest – čiji ostaci ni danas nisu pronađeni. Sedamnaest porodica koje ne znaju gdje su grobovi. Sedamnaest majki koje nemaju grob da obiđu.
I sada pitanje: kako to nazvati? Kako opisati? Kako imenovati?
Možemo reći: junaštvo. Ali ta riječ je istrošena. Koristimo je za sve i za ništa. Za fudbalere koji daju gol. Za političare koji daju izjave.
Možemo reći: šehadet. Ali ni ta riječ ne nosi punu težinu. Jer šehadet nije samo smrt na bojnom polju. Šehadet je izbor. Svjestan, teško donesen, i konačan izbor.
Možda je najbolje reći ovako: Allah ih je poslao.
Nije to bježanje od odgovornosti. Nije ono “tako je suđeno” kojim opravdavamo svoju pasivnost. Ovo je drugačije.
Ovih četiri stotine ljudi – jesu dar Allaha svom narodu i svojoj domovini. Tačno propisani. Po mjestu. Po vremenu. Da učine hizmet svojoj državi.
Pedeset i jedan ih je Allah Svemogući uzeo sebi. Ostalim je odredio nove uloge. Nove izazove. Nove hizmete.
I to ne znači da su oni koji su poginuli – pobijeđeni. I ne znači da su oni koji su preživjeli – srećnici.
Svako od njih izvršio je zadatak koji mu je bio dat. Onoliko koliko mu je bilo suđeno.
Danas, trideset tri godine kasnije pitamo se: šta nam ova operacija govori?
Govori nam da postoje trenutci kada nema kalkulacije. Kada nema izračunavanja. Kada jednostavno – ideš.
Jer ako ne ideš ti, neko drugi mora. A možda neće ni imati ko.
Govori nam da postoje stvari veće od nas samih. Veće od naše kuće, naše porodice, našeg sunca u Hercegovini. Postoji – narod. Država. Grad koji gine dok mi gledamo.
I govori nam nešto što danas ne volimo čuti: da sloboda nije došla sama. Nije pala s neba. Nije je dogovorila diplomatija. Nije je donijela UN-ova rezolucija.
Sloboda je izgrađena. Telima. Krvlju. Životima.
Četiri stotine ljudi koji su se popeli uz Igman i Trebević – nisu napravili čudo. Nisu deblokadirali Sarajevo te večeri. Operacija nije uspjela – vojno gledano.
Ali postavili su nešto drugo. Postavili su – primjer.
Pokazali su da Sarajevo nije samo. Da Bošnjaci ne gledaju kako im glavni grad umire. Da postoji volja – čak i kada nema dovoljno oružja, dovoljno municije, dovoljno ljudi.
I možda je to najvažnije što su ostavili.
Danas, dok mi živimo u miru koji je izgrađen na njihovim leđima – moramo se pitati: šta mi dajemo?
Ne govorim o mezarima. Ne govorim o komemoracijama. Govorim o – nastavku.
Jer ako ovih pedeset i jedan života koji su dati – ne rezultira boljim društvom, pravednijom državom, odgovornijim narodom – onda ih gaze ne samo neprijatelji. Gazi ih naš nemar.
Operacija “Koverat” ne treba biti samo sjećanje. Treba biti – ogledalo.
Ogledalo u kojem vidimo koliko smo spremni dati. Ne za rat – za pravdu. Ne za oružje – za istinu. Ne za položaj – za dostojanstvo.
Ovih četiri stotine ljudi nisu krenuli da osvoje planinu. Krenuli su da odbrane ideju. Ideju da postoji nešto vrijedno smrti.
Pitanje za nas danas je: postoji li nešto vrijedno života?
Jer živjeti za ideju – mnogo je teže nego umrijeti za nju.
Allah ih primio u Džennet. One koji su ostali na planini. I one koji su sišli s nje. Jer oni koji su sišli – nisu manje dali. Samo su dobili drugi zadatak.
A nama ostaje – da ne zaboravimo.
OPERACIJA „KOVERAT“
U jesen 1992. godine Glavna komanda Armije BiH planirao vojnu operaciju deblokade Sarajeva pod kodnim nazivom „Koverat”. Na igmanski pravac je iz Hercegovine određeno 500 boraca. Među njima i 145 boraca brigade „Neretvica“. Njihov zadatak je bio da sa ostalim snagama iz Hercegovine (Jablaničani, Mostarci, Stočani…) s Igmana preko Jahorine i Trebevića napadnu na Liniju Brus − Vidikovac u cilju spajanja sa snagama 1., 2. i 10. brdske brigade na Trebeviću.
Bila je to zamisao Halilovića, Karića i njihovih saradnika i ona je, kada su u svojim štabovima na kartama povlačili olovkom linije, pružala neslućene mogućnosti trijumfa. Ali, kroz noć, na velikoj studeni, preko Jahorine i Trebevića, duboko u neprijateljskoj pozadini, umorni i sanjivi, po snijegu su gazili ljudi koji su od vojničkih vještina jedino hrabrosti i volje imali dovoljno.
Ove snage su sastavljene od boraca koji se međusobno slabo ili nikako poznaju i upućeni su na teren koji ne poznaju nikako. U toku noćnog marša u neprijateljskoj teritoriji upali su u zasjedu, te su u toku povlačenja, koje je uslijedilo, pretrpjele strašne gubitke. Dvadeset dva boraca iz brigade “Neretvica“ poginulo je u ovoj akciji, a ukupan broj poginulih iz ove „hercegovačke“ grupe bio je 51 poginuli borac.
Iz brigada „NERETVICA“ poginuli su:
Ahmić (Adil) Mustafa 1965., Boloban (Alija) Rešid 1962., Čustović (Nijaz) Elvir 1968., Džino (Atif) Ibrahim 1966., Jahić (Salko) Halis 1957., Kezo (Tahir) Nihad 1970., Kurtović (Fazlo) Rašid 1957., Miljević (Džafer) Hismet 1965., Mustafić (Muhamed) Asim 1960., Nefer (Aziz) Ejub 1968., Nezić (Meho) Ibrahim 1970., Padalović (Suljo) Mirsad 1954., Perva (Mujo) Nesib 1969., Poturović (Fehim) Alija 1967., Turković (Alija) Enver 1960., Šabanović (Šaćir) Junuz 1963., Šišić (Derviš) Senadin 1969., Šoljić (Izet) Mujo 1962., Šoro (Šaban) Nusret 1965., Veljković (Sejfo) Ćazim 1953., Zatega (Ramo) Ismet 1964., Žiko (Bećir) Suljo 1968.
AHMIĆ (ADIL) MUSTAFA
Sin Adila i Zibe (rođ. Imamović). Rođen 2.1.1965. godine u Podhumu. Brat Fadil, sestre Munira, Zahida i Fadila. Poginuo 20.12.1992. godine na Trebeviću (Operacija „Koverat“) kao pripadnik 445. brdske brigade. Posthumno je odlikovan ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan“. Dženaza je klanjana nakon razmijene, 7.2.1993. Ukopan je u haremu Podhum.
BOLOBAN (ALIJA) REŠID
Sin Alije i Kade (rođ. Ćorić). Rođen 10.2.1962.g. u Treboju. Zaposlen u ŽGP. Oženjen. Supruga Fatima (rođ. Mujak), sinovi Armin i Adnan, brat Redžo, sestre: Zlatka, Mirsada, Remza i Mirhada. Pripadnik 445.brdske brigade. Poginuo 20.12.1992. na Trebeviću. Dženaza klanjana 6.2.1993. godine u haremu u Treboju.
ČUSTOVIĆ (NIJAZ) ELVIR
Sin Nijaza i Hibe (rođ. Šećibović). Rođen 21.12.1968.g. u Konjicu. Student. Neoženjen. Sestra Emina. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992. godine na Trebeviću. Tijelo razmijenjeno tek 1999. godine. Dženaza klanjana 15.06.1999. Ukopan u šehidskom mezarju u Konjicu.
DŽINO (ATIF) IBRAHIM
Sin Atifa i Munire (rođ. Džino). Rođen 11.6.1966. godine u Oteležanima. Poljoprivrednik. Sestre Aida i Ferida. Pripadnik 443. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992. godine na Trebeviću. Ukopan u haremu u Oteležanima.
JAHIĆ (SALKO) HALIS
Sin Salke i Haše (rođ. Topalović). Rođen 6.5.1957.g. u selu Kale. Oženjen. Supruga Derviša (rođ. Mahmutović), kćerke Selma i Lejla, brat Hakija, sestre Fatima i Zineta. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992. godine na Trebeviću. Ukopan u harem u Kalama.
KEZO (TAHIR) NIHAD
Sin Tahira i Ajke (rođ. Avdić). Rođen 2.1.1970.g. u Donjim Višnjevicama. Zaposlen u „Bujice“ Konjic. Oženjen. Supruga Fata (rođ. Hakalović), sin Ajdin, brat Kemo, sestra Senada. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992.g. na Trebeviću u operaciji „Koverat“. Ukopana u haremu Višnjevice.
NEFER (AZIZ) EJUB
Sin Aziza i Zahide. Rođen 30.4.1968.g. u Slavkovićima. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992. godine na Trebeviću. Tijelo nije izvučeno.
MILJEVIĆ (DŽAFER) HISMET
Sin Džafera i Hadžire (rođ. Memić). Rođen 12.11.1965.godine u Nevizdracima. Supruga Emina (rođ.Vrtić). Kćerka Anida. Braća Elvedin i Esad (poginuo 22.3.1995.). Sestre Fatima i Ćamila. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992.g. na Trebeviću. Dženaza klanjana 6.2.1993. godine. Ukopan u Nevizdracima.
KURTOVIĆ (FAZLO) RAŠID
Sin Fazle i Hate (rođ. Lulak). Rođen 8.7.1957. godine u Strgovnicama. Poljoprivrednik. Oženjen. Supruga Hamida (rođ. Vila), sin Arnel, kćerke Arnela i Emina, braća Fehim i Kasim, sestre Ramiza, Hamida i Hajra. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992.g. na Trebeviću. Tijelo još nije pronađeno.
MUSTAFIĆ (MUHAMED) ASIM
Sin Muhameda i Bejze (rođ. Bilić). Rođen 18.6.1960. godine u Kruščici. Supruga Munira (rođ. Pajić). Braća Safet i Hilmo; sestre Hatidža i Rabija; polubrat Ragib; polusestre Munira i Fadila. Pripadnik 445.bbr. Poginuo 20.12.1992. godine na Trebeviću. Odlikovan ratnim priznanjem „Srebreni štit“.
NEZIĆ (MEHO) IBRAHIM
Sin Mehe i Emine (rođ. Cokoja). Rođen 24.8.1970.g. u Buturović Polju. Neoženjen. Sestre Hidajeta i Hajrija. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992.g. na Trebeviću. Ukopan 6.2.1993. godine u harem u Gostevićima.
PADALOVIĆ (SULJO) MIRSAD
Sin Sulje i Sevlije. Rođen 1.6.1954.g. u Buturović Polju. Oženjen. Supruga Jasmina, kćerka Senada. Braća: Ševkija, Kemo, Džemo i sestre Dževada i Nerma. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992.g. na Trebeviću. U prvim redovima odbrane domovine bio mu je i brat Ševkija, pripadnik 445.brdske brigade Armije RBiH koji je preživio ratne strahote ali je, nesretnim slučajem, život izgubio 1998. godine u Buturović Polju.
PERVA (MUJO) NESIB
Sin Muje i Fatime (rođ. Bilić). Rođen 30.1.1969. u Jaseniku. Nezaposlen. Brat Hasib, sestre Ćima i Hata. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992. godine. Ukopan u harem u Jaseniku.
POTUROVIĆ (FEHIM) ALIJA
Sin Fehima i Hadžire (rođ. Sultić). Rođen 1.1.1967.g. u Trusini. Zaposlen u ŽGP Sarajevo. Braća: Hasan, Ramo, Šerif, Ševko, Hamid i Sabit, sestre: Hata, Hajrija, Safija i Azemina. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992.g. na Trebeviću. Tijelo nije pronađeno.
TURKOVIĆ (ALIJA) ENVER
Sin Alije i Vasvije (rođ. Hujdur). Rođen 10.6.1960. godine u Podhumu. Zaposlen u „Energoinvest“ Sarajevo. Oženjen. Supruga Izeta (rođ. Variz), sin Elvedin, kćerka Eldina, braća: Adem, Ismet i Đulejman. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992. godine na Trebeviću. Ukopan u harem u Podhumu.
ŠABANOVIĆ (ŠAĆIR) JUNUZ
Rođen u Tuhobiću 3.3.1963. godine. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992.g na Trebeviću. Tijelo nije pronađeno.
ŠIŠIĆ (DERVIŠ) SENADIN
Rođen 23.10.1969. godine u Grabovcima. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992.g. na Trebeviću. Tijelo nije pronađeno.
ŠOLJIĆ (IZET) MUJO
Sin Izeta i Paše (rođ. Habibija). Rođen 15.2.1962.g. u Solakovoj Kuli. Oženjen. Supruga Senada (rođ. Badžak), kćer Ćamila, sin Senaid, braća Fikret i Mirsad. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992. godine na Trebeviću. Tijelo nije pronađeno.
ŠORO (ŠABAN) NUSRET
Sin Šabana i Nure (rođ. Duračić). Rođen 16.5.1965. godine u naselju Koto. Supruga Huma (rođ. Ćibo). Kćerka Aldina. Sestre Ramiza i Vahida. Pripadnik 445.brdske brigade. Poginuo 20.12.1992. godine na Trebeviću. Tijelo nije pronađeno.
VELJKOVIĆ (SEJFO) ĆAZIM
Sin Sejfe i Đule (rođ. Jahić). Rođen 10.3.1953. godine u Gradcu. Prije agresije zaposlen u „Putevi“ Mostar. Oženjen. Supruha Hata (rođ. Sivrić), djeca Armin, Armina, Denis, Džemila. Braća: Fadil, Juso, Hamid, Ferid, Huso i Derviš te sestre: Mejra, Hamida i Đemka. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992. godine na Trebeviću. Ukopan u haremu u rodnom mjestu.
ZATEGA (RAMO) ISMET
Rođen 22.2.1964. godine u Raotićima. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992. godine na Trebeviću. Tijelo nije pronađeno.
ŽIKO (BEĆIR) SULJO
Sin Bećira i Begzade (rođ. Mutapčija). Rođen 30.4.1968. u Donjem Čažnju. Po zanimanju varilac. Braća Nihad i Mirsad. Pripadnik 445. brdske brigade. Poginuo 20.12.1992. godine na Trebeviću. Ukopan u haremu u Donjem Čažnju.
Foto: Vehid Šišić