Usprkos tome što je u Srebrenici stanovništvo bilo pretežno bošnjačko, srpske paravojne snage sa tog područja i iz susjednih dijelova istočne Bosne početkom 1992. godine su na nekoliko sedmica okupirale grad. Međutim, u maju 1992. grupa boraca Armije RBiH pod komandom Nasera Orića uspjela je ponovo osvojiti Srebrenicu. Tokom nekoliko idućih mjeseci jedinice pod komandom Nasera Orića širile su oslobođeni teritorij serijom iznenadnih napada. Do septembra 1992. snage Armije RBiH iz Srebrenice spojile su se sa snagama iz Žepe, grada pod bošnjačkom kontrolom južno od Srebrenice. Do januara 1993. enklava je dodatno proširena, tako da je uključivala i Cersku, enklavu pod kontrolom Bošnjaka, koja se nalazila zapadno od Srebrenice. U to vrijeme srebrenička enklava dostigla je svoj najveći opseg od 900 kvadratnih kilometara, no nikada se nije spojila sa glavnim područjem pod bosanskom kontrolom na zapadu i ostala je ranjivo ostrvo usred teritorija pod kontrolom Srba.
U početku 1993. jedinice VRS pokreću ofanzivu u kojoj tokom nekoliko mjeseci osvajaju sela Konjević Polje i Cersku, prekinuvši vezu između Srebrenice i Žepe i smanjivši veličinu srebreničke enklave na 150 km². Stanovnici obližnjih područja, Bošnjaci, slili su se u Srebrenicu, tako da se broj njenih stanovnika popeo na 50.000 do 60.000 ljudi.
Između marta i aprila 1993. iz Srebrenice je pod pokroviteljstvom Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice (UNHCR) evakuisano otprilike 8.000 do 9.000 Bošnjaka.
Srpske agresorske snage su i dalje ostale usmjerene na zauzimanje enklave koja je, zbog svoje blizine srbijanskoj granici i zbog činjenice da je bila potpuno okružena teritorijom pod kontrolom Srba, bila i strateški važna i lako osvojiva. Srbi su 13. aprila 1993. predstavnicima UNHCR-a rekli da će u roku od 2 dana napasti grad ako se Bošnjaci ne predaju i ne pristanu na evakuaciju.
April 1993.
Vijeće sigurnosti je 16. aprila 1993. reagiralo tako što je donijelo Rezoluciju 819 kojom je proglasilo da “sve strane i drugi, Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati zaštićenom zonom koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu.” Istovremeno su još dvije enklave, Žepa i Goražde, stavljene pod zaštitu UN-a. Prva grupa vojnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu 18. aprila 1993.
Početak 1995.
Početkom 1995. do enklave je uspijevalo stići sve manje konvoja sa zalihama. Vojnici Holandskog bataljona koji su stigli u januaru 1995. vidjeli su kako se situacija tokom mjeseci nakon njihovog dolaska rapidno pogoršava. Već siromašni izvori opskrbe za civilno stanovništvo još su se više smanjili, pa su čak i rezerve u hrani, lijekovima, gorivu i municiji snaga UN-a postale opasno male. Na kraju su mirotvorne snage imale toliko malo goriva da su bile prisiljene enklavom patrolirati pješice. Vojnicima Holandskog bataljona, koji su radi dopusta napustili to područje, nije bilo dopušteno da se vrate i njihov broj je sa 600 spao na 400 ljudi.
Od takozvane Vojske Republike Srpske stizali su i drugi zloslutni znaci. U martu i aprilu holandski vojnici primijetili su jačanje srpskih snaga.
Proljeće 1995.
U martu 1995. ratni zločinac Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske, reagujući na pritisak međunarodne zajednice da se okonča rat i na tekuće napore da se pregovorima postigne mirovni sporazum, izdao je direktivu VRS-u u vezi sa dugoročnom strategijom snaga takozvane VRS u enklavi. U toj direktivi, poznatoj pod nazivom “Direktiva 7”, konkretno se navodi da takozvana VRS treba: …izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime spriječiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici…
Tačno kao što je i bilo predviđeno tom direktivom, sredinom 1995. humanitarna situacija za bošnjačke civile i vojno osoblje u enklavi postala je katastrofalna. Početkom jula 1995. iz niza izvještaja 28. divizije vidi se kako su snage ABiH u enklavi hitno tražile deblokadu koridora za humanitarnu pomoć i kako je, kad to nije uspjelo, došlo do tragedije civila koji umiru od gladi
6-11. juli 1995.
Ofanziva takozvane VRS na Srebrenicu započela je 6. jula 1995. Tokom idućih dana pet posmatračkih punktova UNPROFOR-a u južnom dijelu enklave padaju jedan za drugim usljed napredovanja snaga bosanskih Srba. Neki od holandskih vojnika povukli su se u enklavu nakon što su njihovi položaji bili napadnuti, dok su se posade drugih posmatračkih punktova predale bosanskim Srbima. Istovremeno su se odbrambene snage ABiH našle pod teškom vatrom i bile potisnute natrag prema gradu.
Dani masakra
Potočari
Suočeni sa činjenicom da je Srebrenica pala pod kontrolu srpskih snaga, na hiljade bošnjačkih stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare, kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Do večeri 11. jula 1995. godine u Potočarima se okupilo oko 20.000 do 25.000 bošnjačkih izbjeglica.
Uslovi u Potočarima bili su užasni. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a julske vrućine su bile nesnosne. Jedan od oficira Holandskog bataljona situaciju je opisao na sljedeći način:
“…Bili su u stanju panike, bili su uplašeni i gurali su se prema vojnicima, mojim vojnicima, vojnicima UN-a koji su ih pokušavali smiriti…”
12-13. juli
Kako je prolazio 12. juli 1995. i ovako teški fizički uslovi postali su još gori zbog aktivne kampanje terora koja je povećala paniku stanovništva, tako da su svi izbezumljeno željeli otići. Izbjeglice u bazi vidjele su srpske vojnike kako pale kuće i stogove sijena. Tokom poslijepodneva 12. jula 1995. srpski vojnici su se umiješali u masu i počinje strašan teror.
U kasnim jutarnjim satima 12. jula 1995. jedan svjedok je vidio hrpu od 20 do 30 tijela nagomilanih iza zgrade “Transporta” u Potočarima, uz neki stroj nalik na traktor. Drugi je svjedok izjavio da je 12. jula oko 12 sati vidio jednog vojnika kako je nožem ubio dijete usred gomile prognanika. Izjavio je također da je iza fabrike cinka vidio srpske vojnike kako ubijaju više od stotinu bošnjačkih muškaraca i potom utovaruju njihova tijela na kamion.
Kako se smračilo, teror se pojačao. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuci mogli su se čuti tokom cijele noći i niko nije mogao da spava. Vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se vratili, a neki ne. Jedan svjedok je ispričao da su te noći odveli trojicu braće, od kojih je jedan bio tek dijete, dok su ostali bili adolescenti. Kada je majka dječaka krenula da ih traži, našla ih je zaklane.
Te noći je bolničar Holandskog bataljona naletio na dvojicu srpskih vojnika koji su silovali jednu mladu ženu: “(…)Vidjeli smo dvojicu srpskih vojnika, od kojih je jedan čuvao stražu, a drugi je, skinutih pantalona, ležao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka leži na tlu, na nekoj vrsti dušeka. Na dušeku je bilo krvi, čak je i ona bila pokrivena krvlju. Na nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv. Bila je u potpunom šoku. Bila je potpuno izbezumljena… “
Tokom noći i rano idućeg jutra među masom su se proširile priče o silovanjima i ubistvima, pa je u logoru zavladao još veći strah.
Odvajanje bošnjačkih muškaraca
Od jutra 12. jula srpske snage počele su da izdvajaju muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i drže ih na zasebnim mjestima. Jedan svjedok iz Holandskog bataljona vidio je kako muškarce odvode na jednu lokaciju ispred fabrike cinka i potom kako ih iste večeri odvoze kamionom. Nadalje, kada su se bošnjačke izbjeglice počele ukrcavati u autobuse, srpski vojnici sistematski su izdvajali vojno sposobne muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati.
Kolona bošnjačkih muškaraca
Kako je situacija u Potočarima uvečer 11. jula 1995. godine postajala sve kritičnija, među Bošnjacima se proširio glas da se vojno sposobni muškarci trebaju povući u šumu, organizirati kolonu zajedno sa pripadnicima 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine i pokušati se probiti prema teritoriji na sjeveru, pod kontrolom bosanskih vlasti. 11. jula oko 22 sata “komanda divizije”, zajedno sa bošnjačkim općinskim vlastima Srebrenice, donijela je odluku da se organizira kolona. Mlađi muškarci bojali su se da će ih ubiti ako padnu u srpske ruke u Potočarima i vjerovali da su im šanse veće ako kroz šume pokušaju pobjeći do Tuzle.
Kolona se okupila u blizini sela Jaglići i Šušnjari i počela se kretati prema sjeveru. Svjedoci su procijenili da se u koloni povlačilo između 10.000 i 15.000 ljudi. Oko trećina muškaraca u koloni bili su vojnici Armije BiH iz 28. divizije, iako nisu svi vojnici bili naoružani.
Oko ponoći 11. jula 1995. kolona se počela kretati duž poteza Konjević Polje-Bratunac. 12. jula srpske snage pokrenule su artiljerijski napad na kolonu koja je prelazila asfaltnu cestu na području između Konjević Polja i Nove Kasabe, na putu prema Tuzli. Samo otprilike jedna trećina muškarca uspješno je prešla asfaltnu cestu i kolona je razbijena u dva dijela. Cijeli dan i noć ostatak kolone bio je izložen jakoj vatri i granatiranju. Ljudi sa začelja kolone koji su preživjeli te patnje opisali su tu akciju kao “lov na ljude”.
Muškarci Bošnjaci, koji su u Potočarima odvojeni od žena, djece i staraca (čiji broj je iznosio otprilike 1000), prebačeni su u Bratunac, gdje su kasnije dovedeni bošnjački muškarci zarobljeni u koloni. Hiljade zarobljenih Bošnjaka, koji su u zarobljeništvo dospjeli nakon zauzimanja Srebrenice, pogubljeni su gotovo do posljednjeg čovjeka. Neke su ubijali vojnici koji su ih zarobili, pojedinačno ili u malim grupama, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privremeno zarobljeni. Međutim, većina njih pobijena je u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama, počevši od 13. jula, i to na području odmah sjeverno od Srebrenice.
Većina masovnih egzekucija odvijala se prema tačno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Polja na kojima su vršene egzekucije obično su se nalazila na osami. Zarobljenici su bili nenaoružani, no u mnogim slučajevima preduzeti su koraci da se otpor svede na najmanju mjeru, tako što su zarobljenicima stavljali poveze na oči, ruke vezali na leđima ili skidali cipele. Kada bi stigli na mjesta egzekucije, ljude su u malim grupama skidali sa kamiona, postrojavali ih i strijeljali. One koji su preživjeli prve rafale iz vatrenog oružja ubijali bi pojedinačnim hicem, no katkada ih se prethodno ostavljalo da neko vrijeme pate.
Plan
Napravljen je koordinirani plan da se zarobe svi vojno sposobni bošnjački muškarci. Među zarobljenima našli su se, u stvari, mnogi dječaci znatno mlađi od te dobi i muškarci koji su bili nekoliko godina stariji, a koji su ostali u enklavi nakon zauzimanja Srebrenice. Ti muškarci i dječaci su se našli na udaru, bez obzira na to da li su odlučili da pobjegnu u Potočare ili da se pridruže koloni Bošnjaka.
Iako su Srbi duže vrijeme bili optuženi za masakr, priznanja od strane srpskih vlasti nije bilo sve do juna 2004. Srpske vlasti su priznale da su njihove sigurnosne snage izvršile pokolj. Komisija za Srebrenicu Republike Srpske je u svom finalnom izvještaju priznala da je ubistvo više od 7.800 Bošnjačkih muškaraca i dječaka bilo planirano. Komisija je ustanovila da je više od 7.800 ljudi ubijeno nakon što su skupljene 34 liste imena žrtava.
Masovne egzekucije
Obimno planiranje i koordinacija na visokom nivou, bez čega ne bi u nekoliko dana bilo moguće pobiti hiljade ljudi, su očigledni i iz najšturijeg opisa razmjera i metodičnosti kojom su egzekucije bile izvršavane.
- jula 1995. (ujutro)
Egzekucije na Jadru
Jedna egzekucija manjih razmjera izvršena je na rijeci Jadar 13. jula 1995. 17 muškaraca odvezeno je na mjesto na obali Jadra. Muškarce su onda postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.
Egzekucije u Cerskoj dolini
- juli 1995. (popodne):
Prva velika egzekucija dogodila se popodne 13. jula 1995. godine. Između 1000 i 1500 bošnjačkih muškaraca iz kolone, koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića, popodne 13. jula 1995, autobusima ili pješke, odvedeno je u skladište u Kravici. Oko 18 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli ubacivati ručne bombe i pucati direktno u ljude nagurane u skladištu. Jedan od preživjelih prisjeća se: „Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala, u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć.“
Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa.
Analiza kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljeni u skladištu Kravica jaki su dokazi da je ondje došlo do ubijanja. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva. Forenzički dokazi koje je predočio tužilac upućuju na vezu između skladišta u Kravici, primarne masovne grobnice poznate kao Glogova 2 i sekundarne grobnice poznate pod nazivom Zeleni Jadar 5.
Mjesto zatočenja u školi u Grbavcima i stratište u Orahovcu
- juli 1995.
Velika grupa zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. jula 1995. odvezena je konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Kad su stigli, školska gimnastička sala već je bila napola puna zarobljenicima koji su stizali od ranih jutarnjih sati, da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo 2000 do 2500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih.
Nakon što su ih u gimnastičkoj sali držali nekoliko sati, muškarce su toga poslijepodneva u manjim grupama odvodili na stratišta. Na odlasku iz gimnastičke sale, svaki zatvorenik je dobio povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Korištene su dvije susjedne livade: kad se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška mehanizacija je kopala jame. Jedan svjedok u slučaju Krstić, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, izvijestio je o tome da se general Mladić dovezao u crvenom automobilu i posmatrao neke od egzekucija.
Forenzički dokazi potkrepljuju ključne momente iskaza preživjelih. Fotografije snimljene iz zraka pokazuju da je tlo u Orahovcu bilo prekopavano između 5. i 27. jula 1995. Zatim ponovo između 7. i 27. septembra 1995. godine.
Lokacija zatočenja u školi u Pilici, stratište na Vojnoj ekonomiji Branjevo
14 – 16. juli 1995.
Dana 14. jula 1995. godine u pravcu sjevera, u školu u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno još zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode te je više muškaraca umrlo od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći. Dana 16. jula 1995. godine prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali ih u autobuse s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupama od 10 i strijeljali.
Dražen Erdemović, ratni zločinac koji je priznao zločin, a potom pred Haškim tribunalom i osuđen, bio je pripadnik 10. diverzantskog odreda takozvane VRS (prištapske jedinice Glavnog štaba), učestvovao je u masovnoj egzekuciji. Erdemović je svjedočio za optužbu u slučaju Krstić i u svom iskazu spomenuo i sljedeće: Ljudima ispred nas je naređeno da se okrenu leđima prema nama. Nakon što su nam okrenuli leđa, mi smo u njih pucali. Izdana nam je naredba da pucamo.
Erdemović je rekao da su sve žrtve osim jedne nosile civilnu odjeću i da, s izuzetkom jednog lica koje je pokušalo pobjeći, prije strijeljanja niko nije pružio nikakav otpor. U nekim slučajevima egzekutori su bili naročito okrutni. Kad bi neko od vojnika prepoznao nekoga koga je poznavao iz Srebrenice, toga bi čovjeka tukli i ponižavali prije nego što bi ga ubili. G. Erdemović je svoje kolege, vojnike, morao da nagovara da za strijeljanje prestanu da koriste mitraljeze. Mitraljezi su zarobljenicima nanosili smrtne ozljede, smrt nije nastupala odmah pa su tako njihove muke bivale produžene. Tog dana na tom stratištu ubijeno je između 1000 i 1200 ljudi.
Prekopavanja grobnica
Forenzički dokazi pokazuju da su početkom jeseni 1995. srpske snage napravile značajan napor da se prikriju masovna pogubljenja tako što su premještali primarne grobnice u udaljene sekundarne grobnice. U periodu od nekoliko sedmica u septembru i početkom oktobra 1995. srpske snage iskopale mnoge primarne grobnice i premjestile tijela u udaljene sekundarne grobnice.
Epilog i naknadni događaji
1995.godina
Vijesti o masakru su se prvi put pojavile u svjetskim medijima augusta 1995. SAD su 10.augusta objavile satelitske fotografije koje su prikazale moguće masovne grobnice nedaleko od sela Nova Kasaba. Na osnovu toga, američki reporter David Rohde posjetio je sjeveroistočnu Bosnu i istražio slučaj na licu mjesta. Rohde je 18. augusta u Christian Science Monitoru objavio značajne vijesti i priče u kojima je opisao dokaze koji ukazuju da se u srebreničkoj oblasti desio masakr velikih proporcija. Svjetski mediji objavili su da se veliki masakr nad Bošnjacima desio nakon sto su srpske snage okupirale UN-ovu zaštićenu zonu i da UN-ovi posmatrači nisu ništa učinili da to spriječe.
The Enclave, trodijelna serija bazirana na događajima u Srebrenici, je emitovana 1995. godine na Dutch Public Broadcasting stanici. Nakon toga je napravljen i film, koji je obuhvatio navedene dijelove serije.
- godina
Ratko Mladić i Radovan Karadžić, vojni i politički lideri Srba, su optuženi za zločin genocida, zločine protiv čovječnosti, te kršenja zakona o običajima ratovanja, pred Međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, godine 1996. godine. Generalu Vojske Republike Srpske, Radislavu Krstiću, suđeno je 2000. za zločin genocida u Srebrenici. 1995. Krstić je rukovodio napadom na Srebrenicu, zajedno sa generalom Mladićem. Augusta 2001. Radislav Krstić je osuđen po optužbi za zločin genocida, a dobio je 46 godina zatvorske kazne.
Nakon dugotrajne diskusije o genocidu u Srebrenici, aprila 2002. holandska vlada (drugi kabinet Wima Koka) odlučila je podnijeti ostavku nakon službene istrage i izvještaja koji je načinio Nederlands Instituut voor Oorlogsdocumentatie.
- godina
Marta 2003. izgrađen je Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, koji je otvorio Bill Clinton. Prvih 600 identificiranih žrtava genocida je pokopano 31. marta, dok je još 118 našlo svoj smiraj i to 11. jula iste godine, na osmogodišnjicu genocida. Na devetu godišnjicu genocida, 11. jula 2004. godine ukopano je još 338 identificiranih žrtava.
- godine
Visoki predstavnik međunarodne zajednice Paddy Ashdown je 2004. godine prinudio Vladu Republike Srpske da osnuje Komisiju za istragu događaja u Srebrenici. Komisija je objavila izvještaj u oktobru 2004. u kojem je potvrdila 8.731 nestalih i poginulih osoba s područja Srebrenice (7.793 ubijene osobe između 10. i 19. jula 1995. i 938 osoba nakon tog perioda).
Srpski nacionalisti osporavali su nalaze Komisije, tvrdeći da je Komisija radila pod pritiskom Visokog predstavnika. Međutim, Dragan Čavić, predsjednik Republike Srpske, preko televizije je rekao da su srpske snage pobile nekoliko hiljada civila u Srebrenici, kršeći međunarodno pravo, istakavši da je Srebrenica crno poglavlje srpske historije. U svom televizijskom obraćanju koristio je riječ “masakr” umjesto riječi “genocid”.
Vlada Republike Srpske je 10. novembra 2004. godine uputila službeno izvinjenje, koje je došlo nakon što je srpska vlada razmotrila izvještaj Komisije. Vlada Republike Srpske saopćila je da “izvještaj jasno pokazuje da su ogromni zločini počinjeni u regionu Srebrenice, jula 1995.
- godina
Pukovnik takozvane VRS Vidoje Blagojević je 18. januara 2005. godine osuđen je na 18 i major Dragan Jokić na 9 godina zatvora zbog učešća u srebreničkom genocidu.
Dana 2. juna 2005. pojavio se videosnimak zlostavljanja i egzekucije, četvero djece i dva mladića, žrtava srebreničkog genocida. Dokaz se pojavio na suđenju Miloševiću kao svjedočanstvo o umiješanosti pripadnika policijskih jedinica iz Srbije u srebrenički genocid. Video prikazuje sveštenika srpske pravoslavne crkve koji blagosilja nekoliko vojnika. Nakon toga vojnici se pojavljaju privodeći civile koji su vezani i na kojima se vide tragovi fizičkog nasilja. Kasnije su identificirani kao četvorica maloljetnika mlađih od 16 godina i dvojica ljudi u 20-im godinama. Dok se voze u kamionu, ležeći svezani, vojnici ih udaraju nogama u glavu i psuju im. Nakon toga je prikazana egzekucija četvorice civila, koji su nakon toga snimljeni kako leže u polju. Zatim se čuje negodovanje kamermana, koji se žali na ispražnjene baterije, jer nije u stanju i dalje snimati monstruozni zločin. Vojnici naređuju dvojici civila da premjeste leševe tek ubijenih ljudi u obližnju štalu, nakon čega su i njih dvojica pogubljeni. Video je izazvao javno zgražavanje u Srbiji. U danima nakon njegovog prikazivanja Srbijanska vlada je vrlo brzo uhapsila neke od bivših vojnika identifikovanih na videu.
Rezolucija Sjedinjenih Američkih Država br. 199
Američki Predstavnički dom je 27.juna 2005. usvojio rezoluciju (H. Res 199 sponzorisanu od strane kongresmena Christophera Smitha i Benjanina Cardina) i na taj način obilježio desetogodišnjicu genocida u Srebrenici. Rezolucija je usvojena sa apsolutnom većinom od 370 glasova za, 1 glasom protiv, dok su 62 glasača bila odsutna.
Rezolucija je višepartijska mjera kojom se obilježavala 10. godišnjica srebreničkog genocida, u kojem je preko 8.000 muškaraca i dječaka detaljno i metodično odvojeno od njihovih kćeri, majki, sestara i supruga i potom ubijeno od strane srpskih snaga, zakopano u masovne grobnice i onda prekopano u sekundarne grobnice kako bi se prikrio zločin.
Srebrenica je pala nakon napada srpskih snaga 11. jula 1995. godine iako je u to vrijeme bila sigurnosna zona UN-a i pod zaštitom međunarodne zajednice. Masakr u Srebrenici bio je najgori genocidni zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.
Rezolucija navodi sljedeće:
…politika agresije i etničkog čišćenja koju su implementirale srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine sa direktnom pomoći srpskog režima Slobodana Miloševića i njegovih saveznika, a koja je uzrokovala raseljenje više od 2.000.000 stanovnika i (procijenjeno) 200.000 žrtava, desetine hiljada silovanih ili na drugi način mučenih i zlostavljanih osoba, dok su nevini civili Sarajeva i drugih urbanih naselja bili neprestano izloženi granatiranjem i snajperskim napadima; definisani su kao kriminalni čin genocida po definiciji kako navodi članak 2 Konvencije za prevenciju i kažnjavanje genocida, potpisan u Parizu 9. decembra 1948. godine i stavljen u punopravnu snagu 12. januara 1951. godine.
Uloga Srbije
Srbija je od samog početka sudjelovala u ratu u BiH, prvo preko srpskih rezervista, regruta i oficira koji su služili u JNA, zatim preko raznih dobrovoljačkih i paravojnih formacija, odnosno vojne, logističke, obavještajne i tehničke podrške upućene oružanim formacijama bosanskih Srba. Prema dokumentima Tužilaštva, JNA je prilikom „lažnog povlačenja iz Bosne” 1992. godine ostavila oko 70.000 komada oružja, kao i municiju sa oznakama SR Jugoslavije, čije su čahure pronađene u Srebrenici. Bivši načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ) Momčilo Perišić se tereti da je bio odgovoran za materijalnu i logističku pomoć takozvanoj Vojsci Republike Srpske. Haško tužilaštvo navodi da je Vojska Jugoslavije obezbjeđivala i plaćala oficirski kadar takozvane VRS, uključujući beneficije i unapređenja. Obezbjeđivanje oficirskog kadra je vršeno tajno, kako bi se prikrila umiješanost Srbije u sukobe u BiH. Pored opće logističke i finansijske podrške, u genocidu je direktno učestvovala i paravojna formacija “Škorpioni”, pod kontrolom MUP-a Srbije. Svi autobusi i kamioni koji su korišteni za deportacije Srebreničana su bili iz Srbije (“7. Juli” Šabac, “Strela” Valjevo, “Raketa” Užice i drugi).
Skupština Republike Srbije je 30. marta 2010. godine usvojila Rezoluciju o Srebrenici, kojom se “izražava saučešće i izvinjenje porodicama žrtava zbog toga što nije učinjeno sve da se spriječi ova tragedija”.
Presuda holandskog suda 2014.
Presudom civilnog apelacionog holandskog suda od 16. jula 2104. godine, Holandija je okrivljena za deportaciju i ubistva 300 bošnjačkih muškaraca, koji su nakon zauzimanja Srebrenice 13. jula 1995. godine od strane takozvane Vojske Republike Srpske, odvedeni i pogubljeni. Optužba je podnesena od strane udruženja Majke Srebrenice, a u njoj se iznosi da holandski vojnici u Potočarima, nisu ništa poduzeli za sprečavanje deportacije i ubistava bošnjačkih muškaraca. Presudu je donijela sudija Larissa Elwin.
Revizionizam i poricanje genocida
Mnoge srpske grupe demantiraju genocid, tvrdeći kako je masovno ubistvo od više od 8.000 Bošnjaka znatno preuveličano, da vlada Republike Srpske nije imala nikakvu politiku istrebljivanja ili barem da je obim genocida znatno preuveličan. Oni koji ne demantiraju masovna ubistva od strane Republike Srpske (općenito oni koji su neupućeni, s tvrdnjama o potrebi revizije događaja) bave se prikazivanjem “nemoralnih ekvivalenta” koji su nerijetko dio propagande (npr. ubijanje Srba od strane Nasera Orića, etničko čiščenje Srba u Hrvatskoj) i/ili opravdanja za pogubljenja (npr. osveta ili kažnjavanje za sabotaže, terorizam, ili subverziju).
Srbi nisu imali povjerenje u “zapadno objašnjenje” događaja zbog dugih odugovlačenja u dokazivanju da je bilo masovnih grobnica u području Srebrenice i da su ljudi u njima u stvari bili Bošnjaci (trebalo je skoro deset godina da bi značajan procenat tijela bio identificiran).
Srpska strana je tek 2004, službeno priznala broj ubijenih Bošnjaka i izrazila žaljenje zbog masakra. Mnoge nacije i međunarodne organizacije smatraju da se u Srebrenici desio masakr, a većina ih smatra da se radilo o genocidu. Vlada entiteta Republike Srpske je osudila zločin. Vlada Srbije je osudila zločin, ali relativizujući ga na način da je osudila i sve druge zločine koji su se dogodili na Balkanu, iako mnogi Srbi iz Srbije i dalje sumnjaju u broj ubijenih. Na zapadu, radikali na obje strane političkog spektra spore se oko genocida radi različitih razloga.
Neki radikalni liberali vide srebrenički genocid kao još jedan slučaj vladine propagande u nepotrebnom ratu. Konzervativci smatraju da je istina izmanipulirana od radikalnih islamista i njihovih saveznika. Ipak, ovakva razmišljanja nisu široko rasprostranjena u zemljama NATO pakta, osim u Grčkoj i dijelom u Francuskoj.
Također tvrdilo se i da su srpska sela oko Srebrenice napadana u prodorima iz Srebrenice između maja 1992. i februara 1993. godine. Srbijanska vlada je predala izvještaj UN-u, maja 1994. godine u kojem navodi nekoliko slučajeva etničkog čišćenja u regionu Srebrenice, Bratunca u Skelana, navodeći imena 301 vojnika i civila koji su navodno ubijeni od Orićevih trupa. Carla del Ponte je naglasila da srpska propaganda manipuliše sa brojem žrtava, kao i da se poginuli vojnici i policajci ne mogu poistovjećivati sa civilnim žrtvama. Tijela navodnih srpskih žrtava nisu nikada pronađena, a Istraživačko dokumentacioni centar je u istrazi koju je proveo o navodnim srpskim žrtvama utvrdio da se radi o gruboj manipulaciji i propagandi.
Pred Tribunalom u Haagu 30. juna 2006. odbačena je većina tačaka optužnice protiv Nasera Orića, koji je oslobođen i po individualnoj i po komandnoj odgovornosti.
Tijela Bošnjaka nastavljaju se ekshumirati iz masovnih grobnica, identificirati i potom sahranjivati. Dosad je pronađeno preko 60 masovnih grobnica ubijenih Bošnjaka.