Prvi dan ramazanskog bajrama uobičajeno dočekujem budan. Odlazak na sabah-namaz u džamiju, kahva s džematlijama nakon toga, povratak u džamiju i klanjanje bajram-namaza. Ostatak dana protiče u znaku obilaska bliže rodbine. A ko je čovjeku bliži od majke njegove i oca njegova?
Vozim krivudavim putem od Konjica do Glavatičeva i mojih rodnih Ribari. Na ulasku u selo naše mezarje. U njemu četiri mermerna nišana crne boje, kao znakovi mezara bosanskih šehida, ako Bog da. Pod jednim od njih je i moj rahmetli babo Halil. Učim Fatihu i dlanom desne ruke potirem vrhove nišana. Na kiši slova na crnom mermernom nišanu skoro neprimjetna. Kur’anski ajet o tom da su šehidi živi, ime i prezime, godina rođenja i godina šehadeta. Davno je bila 1992. godina kada je babo ubijen braneći svoj kućni prag. Davno je bilo i tih mojih tadašnjih osamnaest godina, evo 48 ih već pod uzglavlje metnuh. Trideset godina ja svog oca dozivam u sjećanju samo. Ali dozivam, za mene je živ, ja u Božiju riječ sumnjat’ ne smijem.
U selu kuća, pred kućom majka. Iz bosanske šarene šamije smiješe mi se njeno lice, usne, oči. Iz njenom rukom pletenog poluvera kuca srce puno ljubavi.
Esselamu alejkum voljena majko!
Bajram šerif mubarek olsun!
Onda se sklanjam u stranu da njenu ruku i lice izljube sjemenja srca moga, njena unučad. Tu na pragu, metar dva od mjesta gdje babo rahmetli u onim teškim vremenima kada kuća bješe prva linija odbrane primio svoj smrtonosni geler.
I dan prolazi u priči, kahvi, uz baklavu i druge đakonije kojima snaha časti svekrvu dok unučad zadovoljna jedno drugom pokazuju bajram banke kojima ih je darovala nena.
U Konjic se vraćam malo prije akšam-namaza. Pred džamijom ramazansko društvo uz kahvu iz obližnjeg kafića dočekuje akšamski ezan. Klanjat ćemo, kahvenisat ćemo, jaciju dočekat’, a onda, svak poprilično fizički umoran otići kući i zagrlit’ jastuk još uvijek pomalo nesvjesni da mubarek ramazan je prošao.
Navika se ne stiče, a niti nestaje za jedan dan. Budim se prije zore, u ono isto vrijeme koje sam budan dočekivao sehureći u mjesecu ramazanu. Iako do klanjanja sabaha u džamiji imam još sahat i po ustajem.
Uzimam nekoliko zalogaja hrane, pristavljam kafu i otvaram internet. Čitam prvi nadnaslov “Počinje rat”. Uz kičmu mi prije nego stigoh pogledat naslov jurnu neka hladna strelica. Naslov pojašanjava: Izrael pokrenuo kopnenu vojnu ofanzivu prema Gazi. Jedna od najobučenijih armija svijeta napada uski pojas od nekih 60-tak kilometara dužinom i desetak kilometara širinom na kom je smješteno skoro milion i po Palestinaca.
Broj poginulih u dosadašnjim izraelskim napadima na Pojas Gaze dostigao je 103, uključujući 27 djece, a broj ranjenih iznosi 580. Čitam podatke, gledam slike zgrada u plamenu. Gledam tenkove i avione koji ispaljuju najsmrtonosnije projektile na najgušće naseljeno područje na svijetu.
Ona hladna jeza koja mi puže uz kičmu počinje da se zagrijava, prelazi iz hladnog u toplo iz toplog u vruće.
Titraju mi pred očima slike proživljenog. Moji ratni dani, akcije, naša borba, moji ratni ramazani u Glavičinama kod Konjica. Naselje je gusto naseljeno, kuća na kuću što narod kaže, a četiri godine rata na kraju tog naselja bila je neprijateljska linija. Moje najbliže iskustvo koje mogu usporediti sa onim što gledam na snimcima napada na Gazu. Dešavalo se za ratnih ramazana da dok klanjamo teraviju granata pogodi kuću u kojoj smo klanjali. Cigla s pogođenog krova, geleri, cvokaju po zidovima prostorije u kojoj klanjamo, detonacija izbija foliju iz okvirova prozora, a džemat stoji na kijamu, imam u mihrabu, učimo i ne prekidamo.
Dešavalo se da nakon teravije omladina sijeli, a sijelili smo skoro svake noći do sehura, pa u neka doba uleti kurir iz komande i kaže “Pala linija!”. Skačemo i iz soške iza vrata svako grabi svoju pušku i trčimo u noć prema dijelu naselja gdje rečeno da je linija pala.
Dešavalo se da klanjamo, a da ujutro prepričavamo kako je te noći neko iz našeg društva na liniji iznad sela postao šehid.
I opet bi sehurili, postili, klanjali, živjeli, borili se, tugovali ali se i smijali, radovali.
Znali smo tada ono što naša braća u Palestini znaju odavno.
Nemamo snage da nadjačamo i otjeramo daleko bolje naoružanog neprijatelja. Ali imamo spremnost da svoje živote prodamo tako skupo da se neprijatelju ne isplati zauzimat naše selo.
Baš tako je, mislim, jutros u Gazi. Klanjao sam sabah u praznoj džamiji i umjesto kući došao u Medžlis “na posao”.
Ne mogu da klupko svojih misli ostavim nezabilježeno, da jasnoću i dahom ramazana napojene misli ne ostavim zabilježene ovim povodom.
Odavno Palestina i Gaza nisu samo toponimi na karti Bliskog Istoka. Odavno su oni postali toponimi duša i srca cijelom muslimanskog svijeta.
Toponimi ljubavi, ali i krvave rane naše razjedinjenosti, nemoći.
Nemaju oni snage otjerati svoga neprijatelja. Šta će onaj dječak s praćkom u ruci protiv tenkova i aviona. Šta osim prkosa, osim hrabrosti, osim riješenosti da stane svojim životom.
A Bog je onaj koji život i smrt daje i onaj koji je najmoćniji.
Zašto se bore kad nemaju nikakve šanse? Čitam u komentarima ove vijesti.
Kako nemaju? Pitam se?
Imaju šansu biti ljudi. Imaju šansu biti ponosni, prkosni, hrabri. Imaju šansu takvi, glave uzdignute nakon smrtnog hitca ispaljena u njih u Dežennet ući.
Šta ima ostatak islamskog svijeta koji pred svim tim slikama užasa poginje glavu i mlakim riječima bez snage kao negoduje.
Šta smo imali mi u Bosni jučer, šta imamo u mogućem sutra koje nam sve češće spominju.
Snage da pobijedimo možda nemamo, ali snage da se odupremo i da pobjeda našeg neprijatelja bude preskupa za njega svakako imamo.
Za to nam treba duhovna snaga mubarek mjeseca ramazana, ponos Bajrama, krv naših kurbana i čisto sjećanje na put naših šehida.
Oni su živi. Pogledajte. Evo žive u srcima svojih sinova, braće, sestara, majki, očeva.
Živi su.
Danas je Dan šehida. Obićemo šehidska mezarja u našim gradovima i selima. Učiti Ja’sin i dove.
No, nije nužno otići na mezar, nužno je učiniti napor da naše sjećanje i pamćenje ne bude mezar u kom smo pokopali sjećanja na njih i njihovu herojsku žrtvu. To je najbitnije. Bitno je da oni ne “žive” samo na svojim mezarjima, bitno je da žive u našim srcima, u srcima naše djece, u našem radu, učenju, trudu zalaganju. Našoj međusobnoj slozi i ljubavi koja ne smije dolaziti u pitanje kada se radi o opstanku.
Iz Bosne u Gazu, iz Gaze u Bosnu. Ono tamo gori moja kuća, ono tamo gine moj babo, tvoj babo, naš babo. Ono dijete tamo s prkosom i ponosom u očima naše je dijete. Ono okolo, naša je sramota.
A Bajram je, a sudbina je da naši bajrami tako često mirišu barutom i odjekuju eksplozijama.
Možda smo postali i gluhi i slijepi pa nam treba miris, plamen i jak zvuk da nas probudi.
Bajram šerif mubarek olsun, voljeni moji Bošnjaci!