UVOD
Sjećanje je prirodni ljudski mehanizam kojim se zadržava i usvaja određena informacija ili događaj iz prošlosti. Sjećanje, odnosno pamćenje važno je za izgradnju ljudskog identiteta. Sjećanje na žrtve, civilne ili vojne, nastaje iz potrebe zajednice da se važan negativni događaj iz prošlosti zapamti kako bi se u budućnosti spriječilo njegovo ponavljanje. Zaborav ili neadekvatno pamćenje može imati pogubne posljedice u budućnosti. Ovo je naročito važno za narode ili zajednice koji su kroz historiju pretrpjeli velika stradanja.
Mjesta sjećanja podrazumijevaju kako ona mjesta na kojima je došlo do stradanja, tako i ona mjesta koja su izgrađena i/ili uređena sa ciljem očuvanja sjećanja na strašne događaje iz prošlosti.
Memorijalizacija, u užem smislu riječi, jeste obilježavanje javnog prostora materijalnim podsjetnicima (spomenicima, muzejima, spomen-pločama itd.) na važne događaje iz prošlosti, odnosno na centralna historijska zbivanja ili ličnosti bitne za kontekst geografskog prostora u kojem se nalaze. U širem smislu ona obuhvata i druge oblike materijalizacije javnog sjećanja: kulturno stvaralaštvo (literatura, film, likovna umjetnost, muzika itd), obilježavanje spomen-dana, komemoracije, itd. koje za cilj imaju očuvanje sjećanja na određeni, političkom dominacijom određeni, način.
Memorijalizacija ima za cilj materijalizaciju kolektivnog pamćenja vremena u kojem nastaje, i izgradnju budućeg trajnog kolektivnog sjećanja na određeni historijski događaj i period.
Memorijalizacija svojom formom određuje pripadnost kulturi sjećanja podneblja i vremena kojem pripada.
Spomenici predstavljaju materijalni trag, ishod politike sjećanja, oni su plod dominantnog diskursa i nastaju političkom voljom, angažujući i/ili konsultujući u procesu osmišljavanja, svjedoke, žrtve, umjetnice/ke, političare/ke i širu javnost.
Memorijalizacija je proces koji zadovoljava unutrašnju potrebu da se žrtve koje su patile ili poginule tokom određenog konflikta poštuju. Drugim riječima, memorijalizacija je institucionalni okvir sjećanja, odnosno pamćenja. Ona može promovirati društveni oporavak nakon završetka konflikta ili iskristalizirati osjećaj za žrtvu, nepravdu, diskriminaciju ili želju za osvetom.
Memorijalizacija ima nekoliko funkcija:
- da iznosi istinu ili dokumentuje određeno kršenje ljudskih prava,
- da osigura prostor na kojem će preživjeli moći odati počast žrtvama,
- da ponudi simboličnu reparaciju u znak sjećanja na žrtve,
- da promovira pomirenje,
- da podstiče jači društveni angažman i uspostavu obrazovnih programa,
- da sačuva od zaborava specifični period u historiji naroda ili države.
Memorijalizacija može imati različite oblike i manifestirati se na različite načine. Nekoliko je formi memorijalizacije, a najzastupljeniji su: Izgrađene lokacije (Muzeji i komemorativne biblioteke, Spomenici, Spomen-ploča sa imenima žrtava, Virtualni muzeji na internetu) Izvorne lokacije (Mezarja, Lokacije masakra i masovnih zločina, Bivše lokacije logora i mjesta zatočenja) Aktivnosti: (Obilježavanje godišnjica vezanih za zločin, Privremene izložbe, Davanje naziva ulicama, trgovima i zgradama po datumima ili mjestima zločina, Memorijalna šetnja ili parada, Javni protesti)
Spomenici imaju dvojaku ulogu: spomenikom se javno priznaje zločin i žrtva, i spomenik predstavlja mjesto gdje se preživjeli članovi porodice i lokalna zajednica mogu prisjećati žrtava. U nekim slučajevima negativni element izgradnje spomenika predstavlja činjenica da se izgradnjom spomenika na neki način zaboravljaju žrtve.
Spomen-ploče su najčešće korišten oblik memorijalizacije i one se upotrebljavaju za obilježavanje autentičnih lokacija.
I nakon rata je rat, govorili su nam po okončanju agresije na Bosnu i Hercegovinu naši komandanti ali i stariji mudri ljudi. Jedno od značenja ove riječi bilo je da se borba za život nastavlja drugim sredstvima, ali ove riječi se mogu shvatiti i tako da rat ne prestaje prestankom borbi. Tegobe doživljenih trauma, stradanja, teškim traumatičnih ratnih sjećanja ostaju u nama. Uz to, kraj ratnih aktivnosti donosi i neizbježnu potrebu da se svemu proživljenom, doživljenom, za mnoge nepreživljenom, da smisao i da se to utka u pamćenje na dostojanstven i svrsishodan način.
Naučiti da se živi s teškim ratnim iskustvom iziskuje davanje smisla našem kolektivnom i individualnom traumatičnom iskustvu, iskustvu neizvjesnosti, gubitka, straha, mržnje, bola, patnje… To znači pokušati pronaći smisao ratu i žrtvovanju, uspostavit kolektivni identitet kao kriterijumi stradanja koji će žalu i tuzi za ubijenim, stradalim, bliskim ljudima, ponuditi „viši cilj“ smislene žrtve za zajednicu.
Sjećanje na rat se nastoji, umjesto osjećanja tuge i očaja, pretvoriti, prikazati, definisati, usvojiti kao herojsko žrtvovanje za veći cilj, pojedinaca i grupa za narod i zajednicu.
Najbliže iskustvo memorijalizacije koje imamo u sjećanju je ono nakon Drugog svjetskog rata. No, tada su narodi na ovim prostorima bili u okviru jedne politike, jedne „revolucije“ jedne stranke i tačno se razgraničilo ko je neprijatelj, ko je pobjednik. Kod ratova nastalih raspadom Jugoslavije, posebno u Bosni i Hercegovini, nije došlo do podjele na državnom nivou pozitivaca i negativaca. Na prostoru iste države opstale su tri ideje. Velikosrpska, velikohrvatska i Bošnjačka kao jedina istinski probosanska ideja.
U takvim okolnostima nemoguće je izbjeći kontradiktornosti i postići konsenzus u pogledu promatranja prošlosti i definisanja sjećanja na nju.
Ono što je mjesto stradanja za Bošnjake, Srbi uzimaju kao mjesto neke svoje pobjede. I napadač i branitelj dolaze u situaciju da brane svoje pravo na sjećanje pa na jednom mjestu imamo spomen-obilježje kao znak pobjede u nekoj bitci, a drugi koji tu bitku nisu dobili nastoje to mjesto okarakterizirati na sebi prihvatljiv način kao mjesto stradanja. Pri tom ulazimo i u treće desetljeće od okončanja ratnih dejstava a da samoglorifikujući mitovi i narativi unutar etničkih skupina i pripadajućih im politika ostaju vezivno tkivo društva s vrlo malo osjetljivosti na činjenje zlodjela i na patnje drugih. Teško se nadati da se historija neće ponoviti ako i danas određene skupine ostaju slijepe na sve presude međunarodnih sudova, na sve definicije ratnih događaja i na sve istine koje su dokumentovane i prikazane.
Da li tome može pomoći više dijaloga, komunikacije, saradnje, podrške, strpljenja, vremena, susreta, obrazovanja, filmova, knjiga, članaka, govora, svjedočenja, vizija, suza, radovanja, životne sigurnosti, zaista je teško reći. Posebno je teško kada se uzme u obzir da ideja koja je počinilac 95% svih ratnih zločina biva ta koja traži izvinjenje, uvažavanje i izjednačavanje u najmanju ruku.
Zapravo se sve tri zajednice koje imaju teritorije na kojima dominiraju, u biti ponašaju kao da su oni ratni pobjednici i jedini vlasnici zemlje na kojoj žive. Saosjećanje sa žrtvama drugih u takvom ambijentu biva doživljeno kao subverzivno spram kapaciteta zajednice da se izbori za opstanak.
Od rata naovamo nastao je veliki broj spomenika, prevashodno onih u kojima se veličaju žrtve naroda koji dominira na teritoriji na kojoj se spomenik postavlja. Dominacija pritom podrazumijeva prostu većinu na nivou općine u čijoj nadležnosti je izdavanje dozvola za postavljanje spomenika. Spomenicima se po pravilu šalje poruka o tome da se moramo sjećati žrtava da bismo opstali, što znači da ne zaboravimo ko je neprijatelj i da se držimo zajedno kao kolektiv, da budemo složni i jedinstveni jer “samo tako možemo opstati”. Često ti spomenici ne predstavljaju samo sjećanje na rat nego su u ulozi „rata sjećanjem.“
U ovom duhu u gotovo svim većim naseljima na području općine Konjic gdje žive Bošnjaci izgrađena su veća ili manja spomen-obilježja. Oni predstavljaju materijalizaciju kolektivnog sjećanja i dio su politike našeg identiteta, tj. naših aktivnosti koje su usmjerene na razvoj i učvršćivanje kolektivnih identiteta. Uslijed nepostojanja drugih oblika memorijalizacije sem spomen-obilježja i spomen-ploča, lahko može da dođe do poništavanja vremena i sadržaja koji su im imanentni, do gubljenja značenja smrti i traume kojoj su ova spomen obilježja znak. Ono što nam se može desiti jeste „sjećanje bez uspomena“, kada spomenici postanu tragovi prošlosti a ne podsjetnici, simboli i poveznice za one koji ih gledaju.
Osnovna osobina većine spomen-obilježja na području općine Konjic jeste „čuvanje poginulih“ kroz ispisivanje njihovih imena na „mermerne“ površine. Rijetka su spomen obilježja koja imaju neki oblik vizuelne poruke, kao i ona koju su podignuta u znak „uspjeha i napora“ kao pokazatelj smisla žrtve šehida i poginulih boraca čija imena se ponavljaju na spomen-pločama. Izuzetak donekle čini spomen obilježje u Jaseniku koje pored ploče s natpisom šehida ovog naselja ima i određenu pločama iskazanu simboliku granjanja sunca (slobode), te spomen obilježje na ulazu u selo Podhum koje je jedno od rijetkih koje ne donosi priču o mrtvima nego živima koji su se na tom mjestu 1992. prvi put postrojili u znak odluke da neće „pasti bez otpora“. Ovo spomen obilježje na Mehinoj ravni ujedno je skoro jedino koje označava događaj i mjesto nekog dešavanja, a ne svjedočenje stradanja, pogibije, šehadeta.
Na drugim spomen-obilježjima, s manjom razlikom, prisutan je simbol nišana. Spomen-obilježje u Buturović-Polju je, po meni, među najboljim primjerima istog. S detaljem otvorene knjige s natpisom „Ljubav za Bosnom i Hercegovinom bila nam je jača od ljubavi za životom“ nudi simboliku borbe, žrtve ali i pamćenja.
Na spomen-obilježjima u Glavatičevu, Nevizdracima, Mehinoj ravni te u drugoj formi na još nekoliko mjesta prisutna je simbolika mape Bosne i Hercegovine, kojom se daje šira poruka razloga borbe i žrtve na pločama ispisanih šehida.
Drugi oblik memorijalizacije koji je zastupljen jesu „šehidske spomen- česme“ gdje simboliku sjećanja, njene neprolaznosti, na se preuzima živa, tekuća voda.
Iako je ljiljan bio simbol odbrambeno-oslobodilačkog rata on se u nekoj izrazitoj formi, osim uklesanog detalja na spomen-pločama i obilježjima nigdje ne nalazi posebno naglašen i istaknut, tu me posebno veseli idejno rješenje spomen-obilježja koje se gradi u Goranima a koje će imati ljiljan u svojoj osnovi.
I dalje mislim da smo dužno na 50 spomen obilježja do sada postavljenih i izgrađenih na području naše općine učiniti napor da imena poginulih na njima dobiju svoju širinu i razložnost, objašnjenje i prikaz vremena, vakta i situacije u kojoj su ginuli – poveznicu s historijom, s događajima, s prošlošću i sadašnjošću… KNJIGU dakle koja će popuniti prazan prostor između naših spomen-obilježja i događaja agresije 1992.-1995., te ista povezati u cjelinu, pamćenje, pojašnjenje i objašnjenje, čije će stranice učiniti jasnim datume sa spomen-ploča, a imenima i prezimenima poginulih dati njihov život i njihovoj smrti zaslužnu svrhovitost i objašnjenje.
SADRŽAJ
UVOD – 3
CENTRALNO SPOMEN-OBILJEŽJE ŠEHIDIMA I POGINULIM BORCIMA ARMIJE R BIH NA TRGU DRŽAVNOSTI „ALIJA IZETBEGOVIĆ“ U KONJICU – 9
SPOMEN SOBA – MEMORIAL – 41
FOTOGORAFIJE ŠEHIDA, POGINULIH I UMRLIH BORACA ARMIJE R BIH IZLOŽENE U SPOMEN SOBI – 42
ŠEHIDSKO MEZARJE U HAREMU ČARŠIJSKE (JUNUZ-ČAUŠEVE) DŽAMIJE U KONJICU – 101
SPOMEN-PLOČA MALOLJETNIM DOBROVOLJCIMA ARMIJE R BIH S PODRČUJA KONJICA – 110
SPOMEN-OBILJEŽJE ŠEHIDIMA 4. MUSLIMANSKE SLAVNE
BRIGADE – 112
SPOMEN-OBILJEŽJE PRIPADNICIMA JEDINICE
„CRNI LABUDOVI“ – 115
SPOMEN-OBILJEŽJE poginulim pripadnicima SJB KONJIC – 116
SPOMEN-OBILJEŽJE U GLAVIČINAMA – 118
SPOMEN-PLOČE ŠEHIDIMA GORNJEG POLJA U DVORIŠTU DŽAMIJE U GORNJEM POLJU – 119
“Most braće Pekić”- Tuščica – 120
SPOMEN-OBILJEŽJE PREVLJE – 120
SPOMEN-OBILJEŽJE POGINULIM RADNICIMA
ŠUMARSTVA KONJIC – 121
SPOMEN-PLOČA NA JU „OPĆA BOLNICA“ KONJIC – 121
SPOMEN-OBILJEŽJE DJECI CIVILNIM ŽRTVAMA RATA – 122
SPOMEN-OBILJEŽJE POGINULIM PRIPADNICIMA ARMIJE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE U ČELEBIĆIMA – 123
SPOMENIK U ČAST FORMIRANJA PRVE JEDINICE TO ARBIH NA PODRUČJU OPŠTINE KONJIC – PODHUM – 127
SPOMENIK I SPOMEN-PLOČA UBIJENIM CIVILIMA SELA LAKAT – 129
SPOMEN-PLOČE U DŽAJIĆIMA 130
SPOMEN-OBILJEŽJE U ODŽACIMA – BJELIMIĆI 131
SPOMEN-PLOČA POGINULIM PRIPADNICIMA ARMIJE
R BIH S PODRUČJA JABLANICE NA VOJILIMA I LAĐANICI – 143
SPOMEN-PLOČA – ŠURKOVIĆ (ZAHIRA) HALIL – BJELAŠNICA -144
SPOMEN-PLOČA ŠEHIDIMA LJUBUČE – BJELIMIĆI -144
SPOMEN-PLOČA NA LOKALITETU DOLJANI – BJELIMIĆI -144
SPOMEN-PLOČA TRNKA Š. ISMETU – Muhov Do, Argud -145
SPOMEN-PLOČA PAČARIZ ISMETU NA LOKALITETU POLJICE-TRESKAVICA 145
SPOMEN-PLOČA POGINULIM PRIPADNICIMA 443. BRDSKE BRIGADE S PROSTORA GLAVIČINA u zaustavljanju neprijateljske ofanzive „Lukavac ’93“ na prostoru Bjelašnice 145
SPOMEN-PLOČA NA LOKALITETU CRVENI KUK 145
SPOMEN-PLOČA NA LOKALITETU KOMIĆ – BJELIMIĆI 146
SPOMEN-PLOČA POGINULIM PRIPADNICIMA ARMIJE R BIH U REJONU BRDA – BJELIMIĆI 147
SPOMEN-PLOČA U DVORIŠTU DŽAMIJE U LUKOMIRU 147
ŠARDRVAN SA IMENIMA ŠEHIDA IDBRA U HAREMU DŽAMIJE U IDBRU 148
ŠARDRVAN U DVORIŠTU MAKSUMIĆA DŽAMIJE U SPILJANIMA 149
SPOMEN-OBILJEŽJE PRVIM POGINULIM U ODBRANI KONJICA – GLUHI DO, LJUBINA 150
SPOMEN-OBILJEŽJE NA LOKALITETU
RAKOV LAZ- BIJELA 151
SPOMEN-OBILJEŽJE ŠEHIDIMA 4. MUSLIMANSKE GLUHI DO – LJUBINA 152
SPOMEN-OBILJEŽJE GORICA 153
SPOMEN-OBILJEŽJE U BUTUROVIĆ POLJU 155
HAJR ČESMA U BUTUROVIĆ POLJU 160
SPOMEN-PLOČA U NASELJU GOSTEVČIĆI 161
SPOMEN-OBILJEŽJE GORANI 162
SPOMEN-OBILJEŽJE ŠEHIDIMA U JASENIKU 163
SPOMEN-KOMPLEKS MILAŠEVICA – KRUŠČICA 165
SPOMEN- KOMPLEKS „PRŽICE“ 167
SPOMEN-OBILJEŽJE NA LOKALITETU LIJESKA – 168
SPOMEN-OBILJEŽJE U GAKIĆIMA 170
SPOMEN-OBILJEŽJE MALOLJETNOM DOBROVOLJCU ARMIJE R BIH HADŽAJLIJA (ŠERIF) ADISU U BRADINI 172
SPOMEN-PLOČA MATI (ANTE) MAMIĆ U GAKIĆIMA 172
SPOMEN-OBILJEŽJE U GLAVATIČEVU 173
SPOMEN-OBILJEŽJE STRIJEŽEVO 176
SPOMEN-PLOČA PINTOL (DURAN) EMIN 176
SPOMEN-OBILJEŽJE U NEVIZDRACIMA 177
SPOMEN-OBILJEŽJE ŠEHIDIMA DŽEMATA PARSOVIĆI 179
SPOMEN-OBILJEŽJE U PODVRABČU 180
SPOMEN-OBILJEŽJE ORAHOVICA 181
SPOMEN-PLOČA U HOLU OSNOVNE ŠKOLE SEONICA 183
SPOMEN -OBILJEŽJE HOMOLJE 185
SPOMEN-PLOČA KISER 185
SPOMEN-OBILJEŽJA U LJUTOJ – TRESKAVICA 186
SPOMEN-OBILJEŽJE ŠEHIDIMA 4. MUSLIMANSKE NA BIJELOJ LIJESCI – BJELAŠNICA 188
SPOMEN-OBILJEŽJE POGINULIM U AKCIJI „KOVERAT“ TREBEVIĆ 1992.G. 190
HAJR-ČESME 193
PARK BRANILACA KONJICA – PAKLINA 195
ZAKLJUČAK 197
Priredio: Esad Bajić